Za kvalitet u poljoprivrednoj proizvodnji od presudnog značaja je ekološki pristup uređenju poljoprivrenih površina, zarad kontrole bolesti, štetočina i korova.
Slepi miševi – hrane se insektima, manjim sisarima, pticama, žabama, ribama i dr. Najčešće love noću, uz pomoć eholokacije, prirodno urođenog „alata“ za otkrivanje lokacije plena i predmeta.
Jež – tokom godine pojede do 40 kg hrane, najviše insekata. Hrani se još glistama, gusenicama, jajima ptica i puževima. Vole gomile granja i lišća, kao i tišinu.
Zmije – često u blizini obradivih površina i naselja, jer na takvim mestima ima dovoljno hrane za njih. Osnovna hrana su im glodari, koji su po ljude štetni jer škode usevima i prenose razne zaraze i bolesti.
Detlić – sa jakim kljunom i jezikom lako iz stabla drveća vadi insekte i larve.
Lasta, senica, čvorak – jedu muve, gusenice i skakavce.
Vetruška, mišari, sova – hvataju miševe, gliste i sitne sisare, kao i manje sitne ptice štetočine.
Gliste – najznačajniji prerađivači organskih materija u kvalitetnu materiju, pogodnu za đubrenje zemljišta. Prolaskom kroz zemljište doprinose aeraciji, prodiranju vode u dublje sojeve, doprinose razvoju korena.
Uholaž – štetočina i korisni insekt. Hrani se plodovima voća, kruškama i šljivama. Uništava lisne vaši, grinje i druge insekte.
Stenice – hrane se voćnim grinjama, vašima, tripsima, buvama i jajima drugih insekata.
Bubamare – veoma korisni jer jedu veliki broj insekata, posebno vaši koje žive na biljnim sokovima.
Gljive – proizvode spore, koje u dodiru sa insektima prodiru u njihovo telo.
Vrlo često poljoprivredni proizvođači pristupaju i upotrebi preparata na bazi virusa, koji se koriste za suzbijanje štetočina. Ti preparati korisni su zbog uskog spektra delovanja i mogu se, u zavisnosti od klimatskih faktora, koristiti u različitim geografskim regijama.
(Foto: Unsplash)